
Nisu bili Talijani. Ali talijanska tvrtka učinila je njihov design dijelom Made in Italy.
Naslonjač LC2 nacrtan je u Parizu 1928. Danas na njegovoj metalnoj konstrukciji, kao znak autentičnosti, stoji potpis tvrtke iz malog mjesta u Lombardiji.1 Ne pariške, nego talijanske.
To je dio priče o Made in Italy o kojem se manje govori. Neke talijanske tvrtke nisu izgradile ime samo na onome što su same nacrtale, nego na pravima koja su znale kupiti.

Cesare i Umberto Cassina potjecali su iz obitelji stolara čija tradicija seže barem u 18. stoljeće. Godine 1927. osnovali su u Medi, sjeverno od Milana, vlastitu tvrtku.2
Nakon rata opremali su prekooceanske brodove i na tim poslovima upoznali Gija Pontija, koji je postao prvi umjetnički savjetnik tvrtke.2 Pedesetih su prešli s ručne izrade na serijsku proizvodnju, a da pritom nisu izgubili zanat.3
Imali su, dakle, ono najteže: radionicu, ljude i znanje. Ono što im je trebalo bile su ideje koje vrijedi proizvoditi desetljećima.
Dana 23. listopada 1964. Cassina je potpisala ugovor kojim je dobila prava na proizvodnju i prodaju modela koje su 1928. osmislili Le Corbusier, Pierre Jeanneret i Charlotte Perriand.1 Le Corbusier je tada još bio živ.4 Kolekcija je službeno predstavljena nekoliko mjeseci nakon njegove smrti u kolovozu 1965.5

Prava su najprije vrijedila za Italiju, zatim za Europu, od 1967. i za Amerike, a od 1971. za cijeli svijet.1
Onda su došli drugi. Rietveld 1971., Mackintosh 1972., Asplund 1981., Frank Lloyd Wright 1985.6 Kolekcija je dobila ime I Maestri, Majstori.

Tu je, za mene, srž priče. Cassina nije kupovala namještaj, nego pravo da bude jedina koja ga smije raditi. Danas to zovemo intelektualnim vlasništvom. Tada je to bila poslovna odluka male tvrtke iz Brianze da svoju budućnost veže uz imena koja će nadživjeti svaku sezonu.
Kupljeno pravo vrijedi onoliko koliko ga znaš obraniti.

Kopije LC2 i LC4 pojavljivale su se posvuda, ponekad i iz same Italije. Cassina ih je desetljećima pratila na sudovima diljem Europe, od Frankfurta i Luksemburga do Suda Europske unije, koji je 2008. odlučivao o Le Corbusierovim naslonjačima izloženima u izlogu jednog njemačkog lanca trgovina odjećom.7, 8 Ti naslonjači nisu došli iz Mede, nego od proizvođača iz Bologne.7
Pritom nije samo branila, nego i čuvala. Prije svake reedicije pregledavala je originalne crteže, skice i bilješke, a kolekciju i danas nadziru Fondation Le Corbusier i nasljednici suautora.9 Kupila je pravo, ali i odgovornost da ga čuva.
Je li to onda uopće „pravi” Made in Italy? Ja mislim da jest, i to možda najčišći.
Talijani su shvatili nešto što mnoge tvrtke još nisu. Kompaniju ne gradi samo onaj tko ima ideju, nego i onaj tko je prepozna, plati, zaštiti i stoji iza nje desetljećima. Cassina nije izmislila LC2. Ali je na njemu, i na desecima drugih tuđih ideja, izgradila ime koje danas samo po sebi znači kvalitetu.
To je lekcija za svaki brand. Ne morate sve smisliti sami. Morate znati što je vrijedno, imati hrabrosti to kupiti i strpljenja da se o tome brinete dulje od jedne sezone.
Na početku sam pitala zašto Le Corbusierov naslonjač radi talijanska tvrtka. Le Corbusier ga je nacrtao. Ali već šezdeset godina netko u Medi odlučuje da će ga napraviti točno onako kako ga je on zamislio. I za to je potpisao ugovor.
Istraživačka podloga: Cassina, katalozi LC Collection i I Maestri; Design Museum Frankfurt, profil tvrtke Cassina; presude o pravima na Le Corbusierov namještaj (Sud EU C-456/06, 2008; Tribunal d’arrondissement Luxembourg, 2005).
Naslovna fotografija: naslonjači LC2 · Foto: Cassina